Sneg…
Prozor. Sto. Viktor naslonjen u stolici za stolom.
Posmatra sneg i decu koja hvataju pahulje. U snegu ostaju tragovi malih, velikih života. Pahulje namiguju.
Viktor trepnu, okrenu se sa stolicom i zaroni u besprizornu tamu.
Sneg… cvet…
Prozor. Sto. Viktor naslonjen u stolici za stolom.
Posmatra par koji nosi boje proleća u kosi, na usnama, u rukama. Ubiraju cvet predviđanja, pun semena. Ubrani cvet se zatvara.
Viktor trepnu, okrenu se sa stolicom i zaroni u besprizornu tamu.
Sneg…cvet…sunce…
Prozor. Sto. Viktor naslonjen u stolici za stolom.
Posmatra razređene, tople prizore, disanje kože polunage dejovojke. Pore se zatvaraju.
Viktor trepnu, okrenu se sa stolicom i zaroni u besprizornu tamu.
Sneg…cvet…sunce…list
Prozor. Sto. Viktor naslonjen u stolici za stolom.
Posmatra šetače kojima vetar lepi lišće na lice. Bronzani i zlatni šetači izmiču Viktorovom pogledu.
Ne trepće. Pogledom traži šetače. Pogled mu sada seže daleko. Hteo bi napolje. Ali, ukotvljen, Viktor se samo navrnu još dublje u srce zemlje. Uzdrmani temelji sručili su, već napuklu, osamdesetogodišnju kuću na Viktora.
Vreme trepnu i razloži i Viktora i sećanje na njega.