Nebo nad Berlinom – Kad ljubav postane religija

images

Zašto se molimo gledajući u nebo? Dovoljno je ogledalo. Ono reflektuje svetove.

Vim Venders i Peter Hendke dotakli su svaku moju misao i pokrenuli sve moje emocije, višeslojnošću i razboritošću tematike i simbolike filma “Nebo nad Berlinom”. Njihova saradnja na scenariju je eklektički ep života, individualno interpretiran kroz likove. Zbog toga je svaki segment ovog filma antologija za sebe, savršeno upotpunjena vizuelnim.

DerHimmelÜberBerlin1

“Kada ćete početi da se molite svojim rečima, a ne tuđim.” – Damiel

Nad Berlinom bdi kolosalna, bronzano-hladna statua anđela čija je Damiel eterična matrijalizacija. Damiel (Bruno Ganz) je “neposlušni” anđeo ljudskog obličja, molitvama okrenut svetovnom. Njegovo se postojanje ne dovodi u pitanje – on je vreme, on je istorija, on je metafizika. Umoren predvidivim i zadatim, Damiel putuje kroz vekove monotonije i učmalosti, želeći ono čega se smrtnici često gordo brane – emociju, život. I dok se uplašeni smrtnici sve više distanciraju od ovozemaljskih uživanja, ograđujući se ličnim svetovima, on naginje ka realnim podsticajima u želji da doživi emociju. Damijelova je želja profana a uzvišena, smrtnicima možda poražavajuća poruga. Smrtnici čekaju smrt, verujući u magiju nominalnog, ne znajući da je onostrano isprazno, osujećeno, uskraćeno za podsticaj i doživljaj.

3f4aa97f9b46e9f0aae9b3f62042035a

trapeze

tumblr_m5uipcMmgB1qe3pw6o1_500

„Odsustvo želje me čini nespretnom.” – Marion

“Nas dvoje smo sada više od nas samih” – Marion

Marion (Solveig Dommartin) i Damiel spajaju krajeve spiritualnosti, prelamajući ih u jednoj tački. Spona između lične duhovnosti i duhovnosti u metafizičkom smislu je u ljubavi. Ako se ne doživi svoje otelotvorenje, ostvarivši se kroz biće, ljubav (p)ostaje izmanipulisana i svedena na samonegaciju. Marion i Demiel to znaju  i zato, svako sa svoje polazišne tačke, streme uzvišenoj ljubavi koja je u službi profane. Cirkus i trapez, za koje je Marion vezana, sugerišu lutanja, slobodu, let. I kako je na jedan intuitivan način svesna Damielovog prisustva, ona po prvi put oseća snažnu potrebu za kroćenjem slobode i ograničenjem lutanja, sigurna u njihov susret. Vezuje se za Berlin, za Damiela.

Samo samosvestan poznaje slobodu; onu koja je pod teretom zemaljskog, onu koja bira sama sebe. Let koraka, let srca, let duha – to je Damielova sloboda – ona koja je jednom nogom uvek vezana za zemlju. Njegova je nametnuta sloboda rajska cenzura ljubavi i dodira. Zlo postoji zbog dobra, zbog balansa, zbog života i Damiel ga se ne boji.

vlcsnap-2011-05-08-17h24m47s122

Kasiel (Otto Sander) i Damiel su iskonski saputnici, tihi svedoci vremena i postanja. I dok je za Damiela kosmos tužna, gotovo ništavna konstalacija ako ne pulsira, Kasiel ga percepira na taj način. Kasielov duh je pomirljivog sopstva, otporan na aspiracije, nečežnjiv. On se ne opire večnom vraćanju, kosmičkom redu nastajanja i nestajanja, jer on sam nije deo toga. Unutrašnja tišina Kasielovog ravnog duha je odbojna a inertnost nasuprot životu, jedino božanski prihvatljiva. Saosećanje i nemo promatranje, kojih ljudi nisu svesni, je sve što karakteriše Kasiela. Na Damielov entuzijastičan pohod “pokoravanja sopstvene istorije”, Kasiel odgovara osmehom Mona Lize, ponekad i negodovanjem.

(Po post biblijskoj, judejsko – hrišćanskoj religiji Cassiel (Kasiel) je arhanđel samoće i suza. Kao najindiferentniji od svih arhađela u odnosu na dešavanja u kosmosu, pasivno i nezainteresovano posmatra život. Judejski misticizam ga vezuje za planetu Saturn i pominje kao Mesečevog kontrolora. Damiel imenom ne postoji ni u jednom spisu ili predanju. Međutim, autorka ovog teksta daje sebi slobodu da ga poveže sa Danielom, obzirom da se imenom razlikuje u jednom slovu a odgovara Danielovom portretu u hebrejskim spisima. Dakle, Daniel je pali anđeo čije je zaduženje bilo da nauči ljude „znacima sunca“. Paralela u simbolici između Kasiela i Damiela (Daniela) je čini se više nego očigledna.)

Možda su svi slobodni i ljubavnici pali andjeli.

„Pali anđeo“ (Peter Falk) snagom svoje želje doživljava materijalizaciju u telu filmske zvezde, opsednute crtanjem. Njegova otelotvorena pojava isijava zadovoljstvo, nadahnuće, životnu radost. Prepoznajući da je Damielova želja ekvivalent kosmosu, pulsiranju, utire mu put, dočaravajući slatke užitke nepokajanja.

hqdefault

WINGS_OF_DESIRE_SE-54

“Šta nije u redu sa mirom kad ne inspiriše trajno?“ – Homer

Homer (Curt Bois), vremešni filozof, antipod današnjice, traži izgubljena mesta Berlina, nestala zbrisana ratom. Njegovo pojavljivanje u filmu pojavačava i naglašava ljudsku patnju i brigu za čovečanstvo, ukazujući na otuđenje i nestanak vrednosti. Ljudi su izvan „kruga“, van konteksta društva i to ga duboko potresa. Čovečanstvo je ostarilo, onemoćalo i izgubilo svog pripovedača. Ono čuje buku života ali mu od buke promiču šapati. A šapuću pripovedači proročnim rečima: makar život bio crno-beli, živite ga u bojama. Neka vas greje noćno sunce!

Nebo nad Berlinom je film o lucidnom snu života, opkoljenim surovom relanošću, koji kroz nas doživljava svoju astralnu projekciju. Gledajući ga, nama preostaje samo dalje projektovanje u naša budjenja. Dakle, ovo je film koji se ne doživljava, on se živi. Od nje do večnosti.

tumblr_lidgrxqOc61qz9ra6o1_500

Song of Childhood
Peter Handke

When the child was a child
It walked with its arms swinging,
wanted the brook to be a river,
the river to be a torrent,
and this puddle to be the sea.

When the child was a child,
it didn’t know that it was a child,
everything was soulful,
and all souls were one.

When the child was a child,
it had no opinion about anything,
had no habits,
it often sat cross-legged,
took off running,
had a cowlick in its hair,
and made no faces when photographed.

When the child was a child,
It was the time for these questions:
Why am I me, and why not you?
Why am I here, and why not there?
When did time begin, and where does space end?
Is life under the sun not just a dream?
Is what I see and hear and smell
not just an illusion of a world before the world?
Given the facts of evil and people.
does evil really exist?
How can it be that I, who I am,
didn’t exist before I came to be,
and that, someday, I, who I am,
will no longer be who I am?

When the child was a child,
It choked on spinach, on peas, on rice pudding,
and on steamed cauliflower,
and eats all of those now, and not just because it has to.

When the child was a child,
it awoke once in a strange bed,
and now does so again and again.
Many people, then, seemed beautiful,
and now only a few do, by sheer luck.

It had visualized a clear image of Paradise,
and now can at most guess,
could not conceive of nothingness,
and shudders today at the thought.

When the child was a child,
It played with enthusiasm,
and, now, has just as much excitement as then,
but only when it concerns its work.

When the child was a child,
It was enough for it to eat an apple, … bread,
And so it is even now.

When the child was a child,
Berries filled its hand as only berries do,
and do even now,
Fresh walnuts made its tongue raw,
and do even now,
it had, on every mountaintop,
the longing for a higher mountain yet,
and in every city,
the longing for an even greater city,
and that is still so,
It reached for cherries in topmost branches of trees
with an elation it still has today,
has a shyness in front of strangers,
and has that even now.
It awaited the first snow,
And waits that way even now.

When the child was a child,
It threw a stick like a lance against a tree,
And it quivers there still today.

Advertisements

3 thoughts on “Nebo nad Berlinom – Kad ljubav postane religija

  1. sasha mijatovic says:

    Tek sada otvorih mail i imam ta da vidim…. Hvala TM,sutra im prije itam tekst….;)

    Date: Sun, 24 Mar 2013 22:45:18 +0000
    To: pankrt@live.com

  2. bobabobaa says:

    Ljubav za Nebo nad Berlinom i Vima Vendersa

  3. DKadmon says:

    Ptice su sada već ušle u ovo jutro, i slučaj, u koga ne verujem, pokazuje mi film, film posle koga svet nije mogao biti isti, sve što ima miris starih dogmatskih zrenja, stavljam u čarolije ovog remek dela, poezije u pokretu, SAMSARA. Bruno G., moj, moj najdraži p. sa celuloidne trake, obrnuti Faust, daje krila i omniscientnost za NJU, za smrtnu ljubav. ima li iko nove planete da suzama isušene okeane ispunim. I tada Pećinko, moj Vodič preko svake Lete na koju smo naišli, pokušavajući da dišemo svetlo i toplotu. Nick, da li smo tamo, da li smo stigli. Sa kraja usana plavi dim cigarete. Znaćeš sam, Jer Helij će dodirnuti svojom gornjom usnom Geino sklopljeno oko. I smrt će mirisati na bosiljak i sva spaljena pisma koju tvoja krv pamti. A! Smrt, biće to velika Avantura

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s